Darovitost, talent i kreativnost u odgojnom procesu
Određivanje pojma darovitosti i talenta
Ljudske su sposobnosti u populaciji statistički raspoređene po Gausovoj, zvonastoj krivulji normalne distribucije. To znači da većina ima određenu sposobnost razvijenu na nekoj prosječnoj razini, dok se broj pojedinaca s povećanim ili smanjenim sposobnostima simetrično smanjuje. One pojedince koji imaju jednu ili više sposobnosti značajno natprosječno razvijene obično nazivamo nadarenima u toj sposobnosti (Koren, 1989.). U Velikoj Britaniji za takve se pojedince upotrebljava izraz "sposobniji" (more able).
Darovito dijete je dijete rođeno s neuobičajenom sposobnošću da svlada određeno područje (ili područja) (Winner, 2005.). Genij je ekstremnija verzija darovitog djeteta koje stvara na stupnju odrasle osobe iako je još uvijek dijete. Takva su djeca kreativna u smislu malog "k": ona samostalno otkrivaju pravila svojeg područja i smišljaju neobične strategije za rješavanje problema. Ona su rijetko kreativna u smislu velikog "K": to označava zahvaćanje i variranje područja (Winner, 2005.). Kada odrastu takva djeca nekad postaju stručnjaci u svojem području; a stručnost nije kreativnost. Stručnjaci ostvaruju visoke rezultate u svom području, kreativni ga mijenjaju. Kreativni put zahtijeva i buntovnu osobnost, preuzimanje rizika i motivaciju za uzdrmavanjem utvrđene tradicije.
Ellen Winner izraz "darovitost" koristi za opisivanje djece s ova tri obilježja: 1. prijevremena razvijenost (brže napredovanje od prosječne djece); 2. inzistiranje da sviraju po svom (viša kvaliteta postignuća, drugačiji putovi učenja, samostalnost i samopouzdanje) i 3. žar za svladavanjem (visoka motiviranost, opsesivan interes). U darovitih je lako uočljiva intrizična motiviranost. Za razliku od ekstrizične motivacije koja nije sama sebi svrha, već je instrumentalna za postizanje nekih vanjskih ciljeva, intrizična motivacija je ponašanje koje se izvodi zbog sebe samog, zbog vlastitog zadovoljstva. Darovite ne treba nagovarati na vježbanje, a njihovo područje im je ujedno i razonoda.
Talentiran je riječ koja dolazi iz grčkog jezika - talanton, odnosno latinskog jezika - talentum, a izvorno znači mjeru, pa zdjelicu kojom se mjeri, pa zlatan novac. Onaj koji je imao talenta bio je osoba s mjerom, s osjećajem za (zajedničku) mjeru i kao takav (duhovno) bogat. Mjera je bila posebno izražena u umjetnostima, a mogla se naučiti putem kanona i proporcija kojima se postizala sumjerljivost (symmetria), uočavanje neočiglednih vrijednosti nekih pojava kroz zajedničke mjere.
Danas, talent označava razvijenu područno specifičnu darovitost. Gagnéov model razvoja talenta iz nadarenosti objašnjava kako je potrebna nadarenost zbrojena sa slučajem (srećom), okolinom i motivacijsko emocionalnim osobinama. Područja talenta mogu biti školska (akademska), umjetnička, sportska, tehnološka. Gagné također navodi i "katalizatore" koji omogućuju razvoj darovitosti u talent: to su otvorenost prema novom iskustvu, pozitivna slika o sebi, autonomija i otpornost na stres. Zanimljiva je otvorenost ka novom iskustvu - ona znači radoznalost, ali i toleranciju na neizvjesnost. Naime, tamo gdje nisu jasna "pravila igre" pojavljuju se znatne razlike u reakcijama pojedinaca na takve okolnosti. Kruglanski i Webster (u Vlahović-Štetić, 2005) nazivaju to "sklonošću za zatvaranjem", prihvaćanjem "prvog odgovora" koji je, bez obzira na stvarnu kvalitetu, prihvatljiviji u usporedbi s nejasnošću i dvosmislenosti. I otpornost na stres je neobično svojstvo - iako stresne i traumatske situacije mogu imati vrlo nepovoljno djelovanje na dječja postignuća, za darovite je to drugačije. Još je Termanovo longitudinalno istraživanje pokazalo kako djeca koja u kasnijim godinama nisu razvila svoju darovitost, u djetinjstvu nisu stekla unutrašnju otpornost na otpore koje će svojom različitošću izazivati u okolini.
Razlikujmo još i izraze otkrivanje i identifikacija nadarenih prema Ivanu Korenu. Pojmovno, otkriti (prepoznati) znači samo indicirati nadarenog pojedinca, a identificirati znači utvrditi njegov identitet, tj. utvrditi skup osobina koje posjeduje, vrstu i stupanj njegove nadarenosti (Koren, 1989.). U procesu otkrivanja više sudjeluju učitelji, a u proces identifikacije se uključuju i posebni stručnjaci (psiholozi, pedagozi, sociolozi, liječnici).
Teorije darovitosti
Prvi koji je počeo sustavno istraživati darovitost bio je američki psiholog Lewis Terman. On je, 1921. godine pokrenuo istraživanje koje je uključivalo tisuću i petsto djece rođene između 1903. i 1917.; pratilo ih se kroz cijeli život. Došao je do procjene kako populacija sadrži 1% nadarenih pojedinaca, stavljajući naglasak na inteligenciju (IQ). Koristio je Stanfor-Binet test inteligencije: od djece se traži da definiraju značenje riječi, naznače u čemu je razlika između dvije riječi (npr. lijenost i besposlenost), objasne razliku i sličnost između dva predmeta, odslušaju i prepričaju odlomak iz teksta, odgovore na umene zagonetke, pročitaju priču i objasne njezinu moralnu pouku, unatrag ponove sedam brojeva, riješe matematičke zadatke s poznatim točnim i netočnim odgovorima i dopune vizualne uzorke. Test procjenjuje verbalne, logičke, matematičke i prostorne sposobnosti. Prosječna inteligencija koja se dobiva ovim testom je između 90 i 109 bodova; Termanovi ispitanici varirali su od 135 do 196, s prosjekom oko 150.
Eric Ogilvie, istraživač u Velikoj Britaniji, 1972. g. predložio je područja u kojima se može prepoznati isticanje pojedinaca: fizička talentiranost, spretnost u tehnici, virtualna i izvedbena sposobnost, istaknuto vodstvo i socijalna svijest, kreativnost, visok stupanj inteligencije. U postocima, Ogilvie je najizdašniji vjerojatnošću: identificirao je 3% višestruko darovite djece i 36% djece koja posjeduje jedan osebujan ili specifičan talent (George, 2005).
Nadalje, Joe S. Renzulli od 1978. g. određuje darovitost kao interakciju specifične sposobnosti, intrizične motivacije i visokog stupnja kreativnosti - ovo je tzv. troprstenasti model (three-ring conception of giftedness). Renzulli razlikuje školsku (akademsku) nadarenost (visoki IQ, uspješnost rješavanja zadataka i reproduciranja znanja) i produktivno-kreativnu nadarenost (sposobnost primjene znanja u životnim zadacima; poistovjećuje nadarenost i kreativnost). Ukupan broj takvih nadarenih pojedinaca Renzulli procjenjuje na 30% nadarenih. Bloom je 1985. predložio četiri različita područja talentiranosti: sportsko ili psihomotoričko; estetsko i umjetničko, kognitivno ili intelektualno; međuljudski odnosti. Analizama iz 1983. A. J. Tannenbaum (Vlahović-Štetić, 2005) postavlja "teoriju zvijezde" - darovitost ovisi o pet karakteristika vezanih uz pojedinca: 1. općoj sposobnosti (inteligencija), 2. posebnim sposobnostima, 3. potpornim osobinama (osobine ličnosti), 4. potpori okoline i 5. slučaju (šansi). Svaka od tih osobina promjenjiva je u vremenu. Kreativnost nije uvjet darovitosti; rezultat osim kreativan može biti (samo) visoko stručan. Ovakvim modelom kao sustavom Tannenbaum procjenjuje na 10% nadarenih od ukupne populacije.
Kreativnošću, kao mogućim elementom darovitosti i kao jednom od misaonih sposobnosti, bavio se J. P. Guilford 1950. uvodeći pojam divergentnog mišljenja (nasuprot konvergentnom, logičkom mišljenju) čije su osobine redefinicija, osjetljivost za probleme, fluentnost, originalnost, elaboracija i fleksibilnost. Pojedinac za kreativnost mora posjedovati bogat fond znanja iz kojeg traži nove strategije za rješavanje problema. Nadalje, kreativnost kao dio strukture produktivnog mišljenja koje vodi ka kreativnom produktu proučavali su Donald J. Treffinger i E. P. Torrance.
Razni su načini kojima su testirana darovita djeca. Ravenove progresivne matrice omogućile su neverbalno rasuđivanje nadogradnjom odabira crteža kao nastavka matrice. Prostorne sposobnosti ispituju se mentalnim rotacijama slike. Pamćenje se testira koliko znamenaka osoba može zapamtiti; razlikovanje radne i dugoročne memorije. Djeca s matematičkim talentom najspremnije zadržavaju numeričke, prostorne i vizualne informacije; djeca s verbalnim sposobnostima najbolje zadržavaju riječi. Prostorno pamćenje ispituje se i lokacijskim zadatkom koji se sastoji se od mreže i zvjezdice koja se pomiče od ćelije do ćelije u mreži; zadatak je obilježiti svaku ćeliju u kojoj je bila zvjezdica redoslijedom kojim se kretala.
Uočeno je kako u dvama akademskim područjima - jezika i matematike, te u dvama umjetničkim područjima - likovna umjetnost i glazba, vladaju pravila i jasno određene strukture koje omogućuju učenje istaknutih pravilnosti. Razlikujmo i glazbu od muzike: u glazbu je uključen glas, to je muzika koja se izvodi i čuje; u muziku su uključene muze, to je muzika koja se komponira i notacijski strukturira.
Testiranje likovnih sposobnosti često se radi Goodenoughovim testom "Nacrtaj čovjeka". Mora se nacrtati osoba, a što je osoba nacrtana s više detalja, rezultat je bolji. Ovisan je o razvojnoj fazi. Djeca koja su likovno darovita vrlo rano (pojedinci već od druge godine) detaljno opisuju parametre boje (vrstu, ton i čistoću), npr.. "tamnocrvena", lavanda je "svijetloljubičasta" itd. Pri crtanju, likovno darovita djeca umjesto konceptualne strategije koje im pomažu vidjeti (simboli, krug za tijelo) koriste figurativnu ili perciptivnu strategiju - vide iskrivljenja predmeta i negativne prostore između njih. Zapadnjačka djeca uglavnom crtaju realistički, vjerojatno jer su izloženi iluzionističkim prikazima na oglasima, časopisima, slikovnicama, na televiziji itd. (Winner, 2005.). U Kini nadarenost znači hvatanje duha predmeta a ne njegove sličnosti i geometrijske perspektive. Poznata je djevojčica Wang Yani koja često slika majmune.
Osobine glazbeno darovite djece su da koja rano počinju svirati neki instrument, te vježbaju s velikim žarom. Imaju izvrsno glazbeno pamćenje. Improvizirajući mijenjaju ono čemu su ih naučili, hvataju i razumijevaju glazbenu strukturu. Pokazuju sposobnost transponiranja melodije u nove tonalitete. Druga djeca čitaju partiture, zanima ih glazbena teorija. Lako prate glazbene diktate, dekodiraju i bilježe ritam i melodijsku liniju. Štoviše, i pamćenje im ovisi o muzičkoj strukturi; bolje pamte poznate strukture, harmonije i ritmove nego nasumične. Bolje pamte dijatonsku skalu nego disonantnu glazbu građenu na kromatskoj skali, što ukazuje na uočavanje pravila i obrazaca. Često imaju savršeni sluh (što se obično ispoljava prije pete godine) ili već zarana precizno pogađaju intonaciju. To ipak nije nužan uvjet za glazbenu darovitost.
Daroviti se slobodno kreću između četiri načina pristupanja glazbenom djelu mijenjajući središte pažnje između instrumenta i tehnike izvođenja, partiture, zvuka i glazbene strukture. Posjeduju povećanu osjetljivost za boju zvuka.