Filozofija....uvod

FILOZOFIJA



ODREĐENJE POJMA FILOZOFIJE

- nema općenito prihvaćene definicije, no ona traga za smislom, obrađuje pitanja o bitku, svijetu i istini, ona je nazor o svijetu i životu (izraz nastojanja ljudskog uma da spozna cjelinu svijeta) - u središtu je čovjek (smisao života, po čemu je čovjek čovjek, vrijednosti...)
- izvorno znači "ljubav spram mudrosti" (Grci su tako nazivali nastojanje i djelatnost onih koji su težili za mudrošću), a sam pojam su u stalnu uporabu oveli Sokrat i Platon
- izvori filozofije su čuđenje, sumnja, potresenost i komunikacija
- samom značenju te riječi sadržan je smisao traženja jer je bit filozofije traganje za istinom, dok kod religije ili mita je istina već poznata i nije ju potrebno dokazivati (zato se u grčkoj filozofiji i pojavila kriza u sukobu mita i filozofije) - filozofija je posao traganja i bitno dijalog, a od religije i mita se razlikuje upravo u dokazanošću i metodičnošću svojih spoznaja
- filozofija je jedan od mogućih načina da se postave pitanja o životu i svijetu i da se na njih odgovori i ona je domišlje i zaokružen sustav misli, sustavna cjelina, logična, kritična, dosljedna koju odlikuje visoki stupanj apsktrakcije, tendencija sintezi i sustavnosti - djelo kritičkog spekulativnog mišljenja u najvišem smislu (rađa se tek kad se uzdrmaju pretpostavke koje su određene naivno razvijenim predznanstvenim mišljenjem)



Immanuel Kant:

postavlja osnovna pitanja koja zaokupljuju um čovjeka, osnovna pitanja na koje filozofi traže odgovore. Pitanja su to na koja je vrlo teško odgovoriti i koja su vrlo kompleksna, te da bi se na njih odgovorilo potrebno je mnogo razmišljanja i intelektualne djelatnosti - završava sa pitanjem što je čovjek



Platon, Obrana Sokratova:

kritika Atenjana u obrani Sokrata koji mare samo za materijalističke entitete, te za slavu i čast, a za razbor, dušu i istinu ih nije briga, te da će one koji kažu da mare propitkivati i grditi ako treba, te da neće ništa drugo raditi u životu. Otkriva što je za njega smisao filozofije kroz kritiku Atenjana i otkriva ciljeve filozofije: briga za boljitak razbora, duše i istine. Objašnjava svoju ulogu filozofa i nastojanje u otkrivanju istine te kritiku onih koji žele zataškati istinu i nemaju sustav vrijednosti u svom životu. Također govori da dobar filozof treba biti dosljedan u svom naumu, uporan i unatoč čimbenicima koji ga sprečavaju



Karl Jaspers, Uvod u filozofiju:

težnja čovjeka da živi na filozofski način izvire iz mraka u kojem se on nalazi ako nema u životu ljubavi ili je prezauzet poslovima, a kad se nalazi na rubu svojih mogućnosti postavlja si filozofska pitanja. Poticaj tomu samozaboravu je tehnički svijet koji čovjeka čini da se osjeća kao dio stroja, a sklonost tomu leži i u samom čovjeku. Od takvog načina života se trebamo otrgnuti i filozofija je upravo bijeg iz takvog načina života koja nam omogućuje da shvatimo tko smo i da nađemo put do samog sebe - u usamljenosti kroz meditaciju (osvješćivanje) i s ljudima kroz komunikaciju (uzajamno sporazumijevanje). Ljudi u današnjem modernom svijetu su previše zaokupljeni poslom i obavezama i jedini načine da ne postaju emocionalno prazni strojevi jest da shvatimo tko smo, i da uvidimo svoje mogućnosti kao ljudska bića.



Max Scheler:

komentar Platonove tvrdnje da mnoštvo nikada neće biti filozof, kaže da to vrijedi i danas jer ljudi dobivaju već gotove svjetonazore od masa i to od malena, no onaj tko teži folozofski utemeljenom svjetonazoru, mora se osloniti na svoj vlastiti um i da bi ih priznao mora posumnjati u sve te naslijeđene svjetonazore i osobno ih spoznati. Sumnja je glavni pokretač intelektualne djelatnosti, koja je opet glavni kreator naših pogleda, no ponekad je nemoguće sve propitati i spoznati, a potrebno je prihvatiti da bi se moglo živjeti.



Ernst Bloch:

"Glupan nikada ne primjećuje da sve ima dvije strane", ljudi svoju primitivnost i glupost manifestiraju na ograničenosti u dijalogu i racionalnom promišljaju, ne priznavajući tuđa mišljenja i ne dovodeći mogućnost da postoji i druga strana medalje.




ODNOS FILOZOFIJE I ZNANOSTI

- odnos je veoma složen i dijalektičan - isprva u Grčkoj je filozofija bila isto što i znanost (bitno znanje), a tek kasnije, nakon Aristotelove sinteze znanja, započinje osamostaljivanje pojedinih područja kao samostalnih traganja - filozofija kao opća metodologija istražuje opće metode znanosti i njihove prve pretpostavke
- znanost se specijalizira u uskim područjima i u njima dovodi do uspjeha, ali ne može dati zaokruženu sliku svijeta (ona ne postavlja pitanja o bitku niti ne iscrpljuje biće u svoj njegovoj raznolikosti), dok filozofija teži spoznaji cjeline svijeta i određenju ciljeva života
- znanost svoje krajnje pretpostavke ne provjerava (ako to i čini, kreće se u graničnim područjima znanosti i filozofije), dok filozofija uvijek kritički proučava svoje pretpostavke, a pita i o svrsi znanosti (utoliko je s jedne strane upućena na rezultate posebnih znanosti, a s druge strane ona je njihova pretpostavka)
- prednosti filozofije su upravljenost cjelini, izvorna kritička svijest o pretpostavkama (tj. spoznaja bitnih izvora i uzroka bića) i humanistička vizija smisla
- tradicionalna novovjekovna prirodna znanost sebe shvaća objektivnom spoznajom svijeta, koji je strogo determiniran apsolutnom kauzalnošću prirodnih zakona, no suvremena znanost takav model smatra neprimjerenim zbog novih dostignuća, posebice u fizici i biologiji i zato napušta strogo determinističko poimanje svijeta
- u našem vremenu naglašeno je pitanje razdora između humanističke svrhe znanosti (tj. njena odnosa prema čovjeku i društvu) i njene pragmatičke svrhe (u daljnjem razvitku znanosti javljaju se pitanja filozofske prirode)
- Theodore Kuhn, "Struktura znanstvenih revolucija": razvitak znanosti nije izoliran od općeg duha vremena, nego je izraz cjelokupne povijesti epohe, a nove spoznaje ne događaju se postupno, nego iznenadno




ONTOLOGIJA

- metafizika istražuje ono što je prvo i ono što je posljednje, tj. ono što je s one strane fizičkog, tj. ono što bićima pripada po njihovoj biti (svoju prvu filozofiju Aristotel određuje kao "učenje o prvim izvorima i uzrocima bića i svrstana je iza fizike - meta ta fizika) i za razliku o fizike, koja je učenje o prirodi, ona pita za biće u njegovom bitku - dijeli se na ontologiju, kozmologiju, antropologiju i teologiju
- pojmovi:
- biće je sve ono o čemu se može reći da "jest", bez obzira na način na koji jest
- bit jest ono po čemu nešto jest baš to što jest i ona sadržava postojanu prirodu nečega, njegova bitna svojstva, ono definira neku stvar (ako se mijenja bit nečega, to znači da nešto prestaje biti ono što je bilo i postaje nešto drugo)
- bitak je bit bića kao bića, dakle to je ono po čemu jest sve što jest, tj. ono po čemu su bića upravo bića (Tales se to pitao i zaključuje da je to voda - stvara filozofiju kao razumsko skupljanje znanja) - ontologija ili opća metafizika je učenje o bitku
- pitanja o bitku:
- monizam uči da je sve u svojoj osnovi jedno i svu raznolikost svodi na jedno načelo ili supstanciju
- dualizam uči da postoje dva međusobno samostalna i različita načela svega, nastala je u 17. stoljeću i to Descartes - protežna ili materijalna i misaona ili apstraktna supstancija
- pluralizam pretpostavlja više načela ili supstancija (Empedoklo - četiri elementa - voda, vatra, zrak i zemlja)
- prema temeljnom određenju bitka:
- materijalizam uči da je bitak materijalan, tj. da je materija primarna, a da su duh, svijest i mišljenje sekundarni (da su to samo oblici postojanja materije) - materija je ono što postoji u prostoru i vremenu, neovisno o subjektu i što može djelovati na naša osjetila izazivajući osjete
- idealizam uči da je pravi bitak i osnova svega ideja ili misao, duh, svijest, volja, bog, a da su pojavna bića izvedena - dijeli se na objektivni i subjektivni
Aristotel, Metafizika: govori se o prapočelu, o filozofima koji su smatrali da je počelo svih stvari pratvar, ono od čega su sva bića, od čega nastaju i u što se raspadaju. Ta tvar ne prestaje i ne propada te zbog toga i misle da ništa ne prestaje i ne propada jer mora postojati nekakva narav (priroda) iz koje sve nastaje, a ona sama ostaje. Govori i o Talesovom shvaćanju da je počelo voda (jer je hrana vlažna, toplina nastaje iz vlage -> Zemlja pluta na vodi)
Heraklit, Fragmenti: govori da svijet nije stvorio niti bog niti čovjek, veće da je on uvijek postojao i da će uvijek biti i da je "vatra vječno živa, koja se s mjerom pali i s mjerom gasi". Otvara u ono vrijeme tabu temu nezaslužnosti božanstava za stvaranje svijeta i odbacuje mitologiju, tvrdeći da je svijet vječan i promjenjiv kao vatra, no ta promjenjivost ima svoj red po kojoj se mijenja

ANTROPOLOGIJA

- filozofska antropologija je filozofija čovjeka i ona proučava osebujnu bit ljudskog bića (u potpunosti je odrediti je nemoguće), posebno s obzirom na uvijek isti zadatak čovjeka: da u svim prilikama ozbilji svoje ljudske mogućnosti i bude čovjekom -> kako je čovjek od početka bio osnovni filozofski problem, antropologija se smatra temeljnom filozofskom disciplinom
- nastaje paralelno sa krizom moderna čovjeka (1. svj rat), najistaknutiji mislioci su Max Scheler, Helmuth Plessner i Arnold Gehlen
- čovjek se od životinje razlikuje razumom, sviješću, govorom, društvenošću, pravljenjem oruđa itd., no time nije iskazana bit čovjeka
- čovjek je aktivno suprotstavljen svijetu (nije u njemu, nego naspram njega) te se oni uzajamno uvjetuju -> čovjek mijenja svijet i prilagođava ga sebi, no pri tome mijenja i sam sebe i sačinjava sebe kao čovjeka (tako razvija svoja osjetila i duhovne sposobnosti) -> njegova sudbina je u njegovim rukama, pa sam stvara svoju povijest, ali je i sam proizvod te povijesti, jedino je biće koje ima povijest i budućnost
- čovjek je slobodno stvaralačko biće, on nije nikad dovršen dokraja i on je toliko čovjek koliko teži da ostvari nešto više od već postignutoga (Jaspers: "Biti čovjek znači postajati čovjekom"), ne smije biti zadovoljan postojećim, nego težiti da ga kritički prevlada -> u sadašnjici, a na temelju vrijednosti prošlosti, on treba težiti budućnosti -> čovjek je stvaralac, on čini novo, svjesno mijenja i stvara svoj život, daje svoje obilježje svemu što čini
- bit čovjeka očituje se u ostvarenju vrijednosnog ideala, po kojem pojedinac dobiva svoju vrijednost i dostojantsvo u zajednici
- sloboda je bit čovjeka i njegovo temeljno određenje (to je autonomija) i on se upravo po tome razlikuje od svih ostalih bića -> nije određen nužnošću prirodne i društvene sredine, nije puki proizvod sila, već sam sebe aktivno mijenja i on nije samo ono što jest, već biće mogućnosti koje se neprestano mijenja - uz slobodu dolazi i odgovornost, te sama sloboda je čovjeku zadana (on je "osuđen na slobodu"), ali joj se može izmaknuti (bijeg - pasivno prihvaćanje postojećega) - > čovjek je čovjek u onoj mjeri u kojoj je slobodan
- postoji sloboda za (samoodređenje, stvaralaštvo i odgovornost, preuzimanje slobode i odgovornosti, svojstvena samo čovjeku), sloboda od (sloboda od ograničenja da čovjek čini ovo ili ono) i sloboda izbora (mogućnost biranja)
- priroda je svukupnost svega što jest, pa tako obuhvaća i čovjeka (drugi ih odvajaju), pa je i on dijelom podvrgnut prirodnim zakonima, ali time nije određen u svojoj biti no sadrži i mogućnost za nešto novo, jer on prevladava prirodu (i po tome je čovjek čovjek) - kod novovjekovnog čovjeka dolazi do sukoba i otuđenja od prirode, te se javlja izrabljivački odnos (traže se solucije za pomirenje čovjeka i prirode jer je to preduvjet čovjekova opstanka)
Albert Camus, Mit o Sizifu: u prvom dijelu govori se o odnosu čovjeka i vremena, te da čovjek živi od budućnosti, da mu je vrijeme najgori neprijatelj, a da shvaćanjem prolaznosti čovjek određuje svoje mjesto na krivulji vremena, a također i spominje apsurd u kojem se čovjek stalno poziva na budućnost, a zapravo bi trebao željeti da vrijeme stoji. U drugom dijelu teksta govori nam o apurdnoj čovjekovoj prirodi koja je slična Sizifovoj - čovjek, kao i Sizif, svakodnevno radi na poslovima koji ne pokazuju neke rezultate, ali smatra da čovjek postaje tragičan tak kad to shvati (dok ga vodi nada za uspjeh, nema muke). Međutim, Camus govori da Sizifa treba predstaviti kao sretnog; on je, naime, zbog prezira prema bogovima, mržnje prema smrti i strasti za životom dobio te muke, no on uči višoj vjernosti koja negira bogove i u svakom komadu tvari vidi jedan novi svijet. Upravo sama borba da vrši svoju muku i uzaludan posao ostaje "dovoljna da ispuni ljudsko srce" jer pokazuje da unatoč pritiscima i mučenju ostaje se dosljedan sebi i svojim vjerovanjima.
Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra: Zaratustra dolazi u grad na trg gdje je okupljeno puno ljudi i govori im o nadčovjeku. Čovjek je nešto što treba biti prevladano i sva su bića već stvorila nešto iznad sebe, a ljudi su prešli put od crva do čovjeka no mnogo toga je u nama još uvijek crv. Kako je majmun za čovjeka podsmijeh, tako treba biti i čovjek za nadčovjeka. Niti najmudriji nisu od njih nadljudi, već mješavina biljke i sablasti. Smisao zemlje je nadčovjek i njihova volja im kaže neka nadčovjek bude smisao zemlje.



GNOSEOLOGIJA ili EPISTEMOLOGIJA-

istražuje podrijetlo, izvjesnost i doseg ljudske spoznaje te pitanje istine, osnovao ju je J. Locke u 17. stoljeću - dakle, to je spoznajna teorija (dolazi od grč. gnosis - spoznaja i episteme - znanje)
- spoznaja je djelatnost utvrđivanje istine i rezultat (znanje) te djelatnosti i ona je jedna od osnovnih svojstava čovjeka kao čovjeka - u njoj je sadržano nastojanje da se otkrije nešto što važi objektivno (znanje)
- izvori spoznaje:
- empirizam (J. Locke): uči da je iskustvo izvor svega našega znanja (dakle, duh je tabula rasa) i precjenjuje ulogu eksperimenta i osjeta
- senzualizam: krajnje empirističko gledište (samo je osjetno iskustvo gl. izvor spoznaje)
- racionalizam (R. Descartes): do bitnih spoznaja se dolazi čistim razmišljanjem (prava osnova spoznaje je razum, um), a pritom ne mora odricati svaku ulogu iskustva i eksperimenta
- kriticizam (I. Kant): kritička sinteza empirizma i racionalizma, spoznaja je sinteza sadržaja i oblika (objekt spoznaje daje spoznaji njen sadržaj, a subjekt koji spoznaje njen oblik)
- intuicionizam (H. Bergson): do najdubljih i najvažnijih spoznaja dolazimo intuicijom, neposrednim gledanjem, bez posredovanja raščlanjujućeg mišljenja, bez izvoda, dedukcije...
- iracionalizam: oprečan racionalizmu, glavni izvori spoznaje su neracionalni izvori (nešto što je različito ili kontradiktorno od razuma) - dijeli se na voluntarizam (sv. Augustin, volja je važnija od razuma i glavni je izvor spoznaje) i misticizam (Plotin, glavna spoznajna moć u ekstazi)
- po vrijednosti i dosegu spoznaje razlikujemo:
- dogmatizam: moguća je sigurna spoznaja istine, odnosno da se svijet i stvari spoznajemo kakvi su o sebi (on znači i svako prihvaćanje nekih temeljnih istina, a da one nisu provjerene)
- skepticizam: nije moguće spoznati objektivnu istinu, pa je mudro suzdržavati se od izricanja tvrdnji
- istina:
- teorija korespodencije ili adekvacije (Aristotel): klasična teorija istine koja kaže da je istina slaganje misli i stvarnosti
- istina je u samom sudu: u očevidnosti suda vidi se istina i to je unutrašnje svojstvo suda i ne sastoji se od slaganja suda sa stvarnošću - istina je slaganje misli jednih s drugima, odnosno sa zakonima mišljenja
- istina je u praktičnoj korisnosti: slaganje ideja i potreba, pa je istinito ono što je životno korisno, što unapređuje život pojedinca i vrste - vrijednost neke ideje ovisi o njenom učinku, odnosno vrijedi toliko koliko je korisna
Heraklit: čovjek pomoću svojih osjetila percipira stvarnost i dobiva sliku okoline u kojoj se nalazi i svijeta uopće. Tada će čovjek tu sliku tumačiti na svoj način, svojstven samo njemu jer ovisi upravo o karakteru čovjeka, o njegovoj duši. Ako mu je duša barbarska, primjećivat će i percipirati samo loše stvrai ili će dobre stvari shvaćati na loš način i tada će mu odista i uši i oči biti zli svjedoci.
Kant, Prolegomena za svaku buduću metafiziku: govori kako su nam stvari dane kao predmeti naših osjetila i upravo tako mi percipiramo okolinu oko sebe: uočavamo samo one karakteristike koje naša osjetila mogu prepoznati. Mi spoznajemo samo njihove pojave, tj. predodžbe koje one u nama proizvode kada aficiraju naša osjetila -> dakle, mi ne znamo doista što su te stvari same o sebi, nego samo neke njene osobine -> mi smo nesavršeni kao i naša spoznaja, dakle ne postoji apsolutna spoznaja i nikad ne možemo znati i spoznati sve


Platon



ETIKA-

moral je skup nepisanih pravila i običaja koji određuju međuljudske odnose, načine ponašanja i određeni oblik života u nekoj društvenoj zajednici, i to prije svega s obzirom na pitanja dobra i zla - moral je nešto objektivno (iako razlikujemo objektivnu i subjektivnu stranu morala): jedan od oblika društvene svijesti, kao društvena institucija, sustav običaja, navika i normi (sadrži i određeno htijenje), no i subjektivno - svjesno i slobodno pirhvaćanje normi i pravila, dio osobnosti koji se očituje u svijesti i savjesti -> oni ne moraju biti u skladu (unutarnji i vanjski moral)
- društveno - povijesno je uvjetovan, pa prema tome postoje i različite vrste morala (čini se da ne postoji jedinstveni moral), za sve njih (osim onih fanatičnih) karakteristično je poštovanje ljudskog dostojanstva, zajedništvo, snošljivost, te odricanje prisile i nasilja
- središnje vrednote su dobro, ispravno i pravedno - stječe se odgojem i življenjem u određenoj sredini - oslanja se na savjest i svijest pojedinca - u društvu se potvrđuje idealnim sankcijama (pohvala i prijekor, za razliku od prava i zakona, koji se održavaju državnom silom i prijetnjom materijalne kazne -> pravo i moral se isprepliću jer se pravo poziva na vanjskost čina, a moral na namjeru)
- prosuđivanje moralnosti nekog čina u domeni je savjesti i ona je upravo osjećaj moralne odgovornosti, tj. skup načela moralnog procjenjivanja, odnosno sposobnost prosuđivanja moralnih postupaka kao dobrih ili loših - oblikuje se prihvaćanjem moralnih normi (zato ima i različitih savjesti, kao i različitih poremećaja istoga)
- nepotkupljiva je, a savjest kao i karakter oblikuju se i izgrađuju tijekom cijeloga života - nikakav vanjski autoritet ne može nam nametnuti moralnu obvezu osim naše savjesti i to je samozakonodavstvo (autonomija) savjesti, umni pojedinac djeluje iz svoje slobode -> odgovornost znači sposobnost moralne prosudbe, znači i odgovoriti sebi a onda i drugima s obzirom na sve moguće posljedice nekog stava ili postupka
- etika je filozofija morala, ispituje podrijetlo, svrhu, motive i norme moralnog djelovanja - ona je teorija morala, ali i praktična filozofijska disciplina koja uključuje praktično usmjeravajuće djelovanje - pitanje moralnosti nekog čina je pitanje u domeni nas samih, odnosno naše savjesti, a prosuđivanje etičnosti predmet je rasprave i obrazlaganja (dakle, moralni stav još nije etički promišljen stav)
- izvor moralnog djelovanja:

- heteronomna etika: izvor morala je izvan čovjeka
- autonomna etika: izvor morala je u čovjeku samom
- svrha moralnog djelovanja, tj. gdje je "ključ dobra":
- eudaimonizam (Aristotel): sreća, blaženstvo i radost (to dosežemo tako da dosegnemo intelektualni plafon)
- hedonizam (Kirenska škola): užitak, ugoda, naslada -> uživanje u životu
- utilitarizam: najveća moguća korist najvećeg broj ljudi
- perfekcionizam (Sokrat): usavršavanje, tj. smanjivanje savršenstva
- kriticizam (Kant): kategorički imperativ: autonomija etika -> čovjek može sam doći do spoznaje dobra i zla (za razliku od heteronomije etika)
- ćudoredno dobro je ono što odgovara biti čovjeka, što pristaje čovjeku - čovjek se prema sebi niti prema ikom drugom čovjeku ne smije odnositi kao pukom sredstvu, već kao prema krajnoj svrsi samoj po sebi -> dakle, čovjek je svrha čovjekovog djelovanja -> čovječnost je dužnost (svoje savršenstvo čovjek može postići samo u suradnji s drugima, a uljudnost je uvjet dobrog života sa drugim ljudskim bićima kao osobama), a za to se valja izboriti, trebamo se "popravljati" - dostojanstvo osobe sastoji se u samoodređenju djelovanja te osobe (sloboda i odgovornost) te u priznavanju dostojanstva svim drugim ljudima
- Kantov kategorički imperativ: Kant smatra da svaki čovjek i bez filozofije zna što je dobro, a što zlo te što treba činiti da bi bio dobar i pošten, tj. svatko već u sebi nosi načelo djelovanja, a u savjesti se temelji njihova sigurnost - moralni zahtjevi traže bezuvjetno važenje jer su tu uvijek u pitanju i interesi drugih ljudi (zahtjevi oko malih ciljeva su uvjetni), a jedino dobro bez ograničenja je dobra volja, koja je dobra sama po sebi i to je ona volja koja sebi ne može proturječiti ni kada postane opći zakon te ona nosi svrhu u sebi, a to je ispunjenje dužnosti (osjećaj obveznosti da se djeluje onako kako to zahtijeva moralno načelo) --> radi tako da možeš htjeti da svi djeluju tako kao što ti djeluješ - čovjek u sebi nosi moralni zakon, on je autonomni zakonodavac svega ljudskog djelovanja - Kant smatra da čovjek pripada svijetu prirode, a kao biće slobode, on pripada umnom svijetu

Kant:
uspoređuje svoj moralni zakon sa zvjezdanim nebom i govori da što se više bavi razmišljanjem o tim dvjema stvarima to mu dušu ispunjavaju sve većim divljenjem i strahopoštovanjem. U svakom čovjeku postoji moralni zakon koji je beskrajan i divan kao i zvjezdano nebo i ulijeva strahopoštovanje (od nepoznatih krajeva, veličine i nepredvidljivosti), te samo o osobi ovisi hoće li poštivati taj zakon.

Nietzsche:
povijest borbe morala protiv osnovnih instikata života najveći je nemoral za koji je ikada znao svijet. Želi reći da je moral, stvoren kao nepisana pravila, pokušavao i pokušava potisnuti i ograničiti naše osnovne instinkte života (ubijanje da bi se preživjelo, žrtvovanje niže vrste za spas više...) i da je upravo to nemoralno u smislu ograničavanja ljudske prirode i samog života.
Kant (kategorički imperativ): kaže da treba djelovati po onoj ideji za koju možemo htjeti da postane i opći zakon, dakle da ne djelujemo samo kad nama paše, već da to djelovanje bude primjenjivo u svakoj prilici i na sve ljude. Također, kaže da treba djelovati tako da naše i tuđe čovječanstvo treba uzimati kao svrhu a nikada sam kao sredstvo, tj. da treba naše djelovanje usmjeriti čovjeku i čovječanstvu, a nikada ne iskorištavati ljude kao sredstva, dakle raditi u smislu dobra koje odgovara biti čovjeka




ESTETIKA

- to je filozofija lijepog i umjetnosti, raspravlja o lijepom u umjetnosti i prirodi, ispituje bit, uvjete i kriterije stvaranja, doživljavanja i prosuđivanja lijepog odnosno umjetnosti - postoje dva tipa:
- estetika odozgo (Platon): ne cijeni umjetnost i smatra da neka druga područja vrijede više, npr. filozofija, a najviše matematika (njegova filozofska škola se zove Academia), moguće je razviti metafiziku lijepog
- estetika odozdo (Aristotel): izuzetno cijeni umjetnost, a osobito tragediju (teorija katarze), estetske norme se izvode iz same umjetnosti
- umjetnosti (najbliža je filozofiji) i filozofiji zajedničko je da izražavaju nazor o svijetu i životu, te da im je u središtu čovjekova ljudskost te povjesnost, a razlikuju se u tome što umjetnost svijet i život prikazuje pomoću mašte i osjećaja, a filozofija ima kritički stav pri prikazivanju

Kierkegaard:
govori da, kad bi smio nešto zaželjeti, ne bi zaželjeo ni bogatstvo ni moć, nego strast za mogućim i oko vječno mlado koje gori od želje da to vidi. Sanjarska izjava o postojećem svijetu koji je toliko lijep i da je ta ljepota upravo najviša za poželjeti, a ona se može spoznati u pravom smislu tek mladim okom, sposobnim za ljepotu i strasću za tim, mogućim, lijepim.

Aristotel, O pjesničkoj umjetnosti: govori o estetici pjesništva i tragedije. Pjesništvo se smatra više filozofskom disciplinom od historiografije jer se bavi općim dok historiografija prikazuje ono pojedinačno. Tragedija ima visoku estetsku vrijednost jer izaziva osjećaje sažaljenja i straha i pročišćuje ih (katarza), ima otmjen i poesban govor, ozbiljna radnja, lica koja djeluju a ne pripovijedaju





FILOZOFIJA POLITIKE-

politika u svom izvornom značenju (poltikos - građanski, državni, javni) upućuje na javnu djelatnost, na brigu za ono što je zajedničko, državno, što se tiče sviju - to je svo teorijsko i praktično djelovanje usmjereno organiziranju i upravljanju te održavanju i unapređivanju države kao zajednice slobodnih građana
- zoon politikon (Aristotel): čovjek je po prirodi političko i društveno biće, jer nam je svima važno kako funkcionira država - tek u zajednici sa drugim ljudima može ispuniti svoju svrhu
- totalitarizam je suprotnost politici i demokraciji, potpuna vlast države nad pojedincima i grupama, diktatura države na svim područjima života
- utopija je politički model naizgled neostvariv, dok je antiutopija ne zatsupanje, već kritiziranje onoga što prikazuju da upozore čovječanstvo na mogućnost da se to i pojavi
- cilj politike:
- opće dobro (Aristotel)
- moć i vlast (Machiavelli): politika je usmjerena jačanju vlasti i ostvarenju određenih interesa - država je uvijek sila iznad društva odvojena od društva
- tip čovjeka u postojećim sistemu (Horkheimer):
- pokorni tip: nastoji se uključiti u postojeći poredak i u njemu opstati što lagodnije
- tip otpora: onaj koji živi životom sukoba i ne pokorava se vladajućim standardima



Rousseau:
zakonodavna i izvršna vlast trebaju biti odvojene, kako bi se osigurala demokracija i spriječila kakva apsolutistička djelatnost ili tendencija

Džubran:
cilj politike je okoristiti se i takav koji je od politike napravio zanimanje, a nije nikada napravio ikakva korisna posla, taj onda donosi propast svome narodu

Nietzsche:
država ne radi u korist svoga naroda, ali uvjerava u suprotno, ona je hladna neman jer nema osjećaja za narod već samo gleda kako bi se okoristila - "ja, država, ja sam narod" je isto laž jer kad bi bila narod, brinula bi se za njega

Rousseau, Društveni ugovor:
Čovjek se rađa slobodan, a ipak je svagdje u okovima - čovjek se rađa slobodan u duhovnom smislu i ima onu višu slobodu, no naglašava restrikciju i ograničenja koja država nameće pojedincu - kritika kontrole države



POVIJEST FILOZOFIJE

- filozofija proizlazi iz života, i svaka je filozofija izraz duha svoga vremena, ali ona ima i svoju unutrašnju logiku samorazvitka filozofske problematike
- u filozofiji nema pozitivnih rezultata u onom smislu u kojem ih nalazimo u egzaktnim prirodnim znanostima, a nema ni konačnih zabluda, i zauvijek odbačenih i nezainteresiranih teza koje bi se moglo zaboraviti - ona uvijek postavlja ista neriješena pitanja, ali se u tom ponavljanju problema i rješenja pokazuje njihova neizvježnost i tako nužnost i opravdanost filozofije
- u povijesti filozofije postoji razvoj, ali, kao i u umjetnosti, nema napretka u smislu da bi vremenski starije ideje prevladale one novije - njen zadatak je vrednovanje napretka ljudske misli, a kriterij tog vrednovanja osnovni je problem povijesti filozofije -> pri tom vrednovanju neprihvatljiva je kritika izvana (tj. onostrana prosudba), a opravdana jedino imanentna kritika (prosudba iznutra) koja prosuđuje logičku dosljednost kakve filozofije - kriterij povijesnog vrednovanja procjenjuje koju vrijednost ima neko filozofsko učenje za razvoj filozofije uopće, odnosno koliko je ono ishodište novih pothvata
- svaki novi pothvat moguć je tek na temelju poznavanja povijesti filozofije i uvijek predstavlja neku vrstu kritičkog obračuna sa filozofskim naslijeđem - da bi se moglo stvaralački filozofirati, potrebno je poznavanje povijesti filozofije, pa ona sama postoji i kao filozofski problem